Morska kornjača

Morske kornjače su drevni gmazovi koji nastanjuju mora i oceane i tijekom posljednjih 150 milijuna godina gotovo se uopće nisu mijenjale. Zajedno s kopnenim i slatkovodnim kornjačama spadaju u red Testudines. U svijetu postoji sedam vrsta morskih kornjača koje po taksonomiji pripadaju natporodici Chelonioidea – ravnoleđa želva (Natator depressus), zelena želva (Chelonia mydas), karetna želva (Eretmochelys imbricata), kempijeva želva (Lepidochelys kempii), glavata želva (Caretta caretta) i pacifička maslinasta želva (Lepidochelys olivacea) pripadaju porodici Cheloniidae, dok je sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea) jedini član porodice Dermochelyidae. Najčešća vrsta u Sredozemnom i Jadranskom moru je glavata želva. Iako su kornjače hladnokrvne, svoju tjelesnu temperaturu reguliraju kontroliranjem protoka krvi kroz kožu i peraje. Prednje peraje služe im za pokretanje kroz vodu, dok stražnje peraje imaju ulogu kormila. Ženke koriste stražnje peraje i za kopanje rupa u koje polažu jaja. Morske kornjače imaju oštra usta nalik kljunu i snažno osjetilo njuha koje im pomaže u potrazi za hranom, ali i kako bi pronašle plažu na kojoj su se izlegle.

Prijetnje: najveća prijetnja morskim kornjačama je interakcija s ljudima. Iako su sve vrste morskih kornjača zaštićene još uvijek se suočavaju sa slučajnim ulovom u ribolovne alate. Procijenjuje se da se pridnenim koćama u Jadranskom moru svake godine ulovi preko 5.000 morskih kornjača. Često su ove morske kornjače žive, ali u stanju hibernacije. Ispravnim postupanjem ove životinje mogu se osvijestiti i vratiti u more, dok bacanje takvih jedinki u more u neaktivnom stanju može dovesti do utapanja. Mreže stajaćice predstavljaju još veći problem u sjevernom Jadranu, budući da se gotovo sve kornjače koje se uhvate u mrežu utope zbog dugotrajnog ostavljanja mreže u moru. Ribolov parangalom također je veliki uzrok smrtnosti morskih kornjača. Budući da se udice lako progutaju, ako se ne uklone one uzrokuju ozbiljne ozljede probavnog trakta.

Ribolov parangalom je također velik uzrok smrtnosti morskih kornjača

Međutim, relativno jeftine promjene u tehnikama ribolova, kao što su nešto veće i oblije udice, kraće vrijeme ostavljanja mreža u moru, odgovarajući oporavak na koćaricama i TED uređaji (Turtle Excluder Devices) mogu dramatično smanjiti stopu smrtnosti. Uz ribolov kao jednu od prijetnji, veliki broj morskih kornjača svake godine ugiba od gutanja plastičnih vrećica, boca i ostalog otpada koji se baca u more. Plutajuće plastične vrećice izgledaju poput meduza koje su plijen mnogih morskih kornjača. Razvoj turizma također je utjecao na mjesta gniježđenja: svjetlosno i zvučno onečišćenje zastrašuju odrasle i dezorijentiraju mlade kornjače. Lov i iskorištavanje jaja glavni su uzroci drastičnog pada brojnosti populacija na globalnoj razini. Jaja se u nekim kulturama smatraju afrodizijakom i jedu sirova. Zelene kornjače se izlovljavaju radi mesa i masnog tkiva (glavni sastojak za juhu od kornjače). Procjenjuje se da se godišnje u Baja Kaliforniji iskoristi 30.000 jaja zelene želve i da se u jugoistočnoj Aziji i Južnom Pacifiku ubije više od 50.000 morskih kornjača. Pacifičke maslinaste želve su tražene zbog jaja i njihove kože koja se koristi za izradu kožnih proizvoda. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, na Meksičkoj obali Tihog oceana godišnje je ubijano više od milijun pacifičkih maslinastih želvi. Morske kornjače se love, prepariraju i prodaju kao suveniri za turiste. Proizvodima poput oklopa karetne želve uspješno se trguje u međunarodnoj trgovini.

Zaštita: Morske kornjače prepoznate su kao jedna od najugroženijih skupina na svijetu i sve vrste su uvrštene na IUCN-ov Crveni popis: kempijeva želva i karetna želva su kritično ugrožene; zelena želva je ugrožena; glavata želva, sedmopruga usminjača i pacifička maslinasta želva su rizične; status očuvanja ravnoleđe želve je nejasan zbog nedostatka podataka. Svih sedam vrsta morskih kornjača navedeno je u Dodatku I. Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore (CITES). U Europskoj uniji, sve morske kornjače su vrste od interesa za očuvanje i navedene su u Prilogu II Direktive o staništima, što rezultira strogom zaštitom svih vrsta u svim zemljama EU.

Vrste morskih kornjača u Sredozemnom moru

Glavata želva

Glavate želve žive do 60 godina starosti i zrelost dostižu u dobi od 15 do 20 godina. Ženke se vraćaju na pješčanu plažu na kojoj su se izlegle kako bi polegle između 80 i 120 jaja u jednom gnijezdu. Glavate želve se gnijezde svake tri do četiri godine, po tri ili četiri puta u sezoni. Ukoliko je uznemirena tijekom polaganja jaja ženka će se vratiti u more. Period inkubacije jaja do izlijeganja je od 55-60 dana. Spol morskih kornjača određen je temperaturom pijeska: pri višim temperaturama razvijaju se ženke, a prijelazna temperatura kod glavatih želvi je 29°C. Nakon izlijeganja kornjačice žure u smjeru mjesečevog odsjaja na površini mora. Kad stignu do mora, plivaju što je brže moguće kako bi dosegle relativnu sigurnost otvorenog mora. Nije potpuno poznato kako se orijentiraju u otvorenom moru, ali moguće je da prate morske struje, Zemljino magnetsko polje, itd. Samo oko jedan posto izlegnutih kornjača doseći će spolnu zrelost.

Izgubljene godine: Malo se zna o životu glavatih želvi između izlijeganja iz jaja i povratka na plaže istočnog Sredozemlja radi polaganja jaja. S više od 60% dokumentiranih gnijezda godišnje, gnjezdišta u Grčkoj obuhvaćaju najveću populaciju glavatih želvi koje se gnijezde u Sredozemlju. Glavate želve označene na gnjezdištima koje su pronađene u sjevernom Jadranu upućuju na važnost ovog područja kako za odrasle tako i za mlade kornjače. Kretanja kornjača u Jadranu su vjerojatno razvojne ili hranidbene migracije i vjerojatno postoji veliki migracijski put od Jonskog do Jadranskog mora. Ponovljeni pronalazak istih jedinki u određenoj godini upućuju na to da se glavate želve zadržavaju u Jadranu dulje vremensko razdoblje i također ukazuju na stupanj povezanosti s područjem. Sjeverni i srednji Jadran, zajedno s zaljevom Gabes u Tunisu, dva su najplića područja (manje od 200 m dubine) u Sredozemlju. Veliki broj pronađenih označenih jedinki u ovim dvama područjima ukazuje na važnost ovih neritičkih staništa za glavate želve.

Zelena želva

Od 1830. godine zabilježen je mali broj opažanja zelene želve, no budući da ju je lako zamijeniti za glavatu želvu, prisutnost zelene želve vjerojatno je podcijenjena. U nedavnom trogodišnjem istraživanju na malom području (Uvala Drini, Albanija) zabilježeno je pet zelenih želvi u odnosu na 402 glavate želve (omjer 1:80; treba uzeti u obzir da novo još neobjavljeno istraživanje od strane HAS-a na većem uzorku upućuje na veću učestalost zelenih želvi u južnom Jadranu). Iako je većina opažanja tih dviju vrsta iz južnog Jadrana, ovaj ograničeni broj opažanja ne dopušta utvrđivanje nikakvih uzoraka rasprostranjenosti. Štoviše, prije projekta NETCET, zelene želve u Jadranu nikada nisu bile praćene.

Zelena želva je navedena kao Ugrožena vrsta uz sljedeće obrazloženje: “Analiza povijesnih i nedavno objavljenih radova ukazuje na opći pad brojnosti subpopulacije u svim većim oceanskim bazenima tijekom posljednje tri generacije zbog prekomjernog iskorištavanja jaja i odraslih ženki na plažama za gniježđenje, mladih i odraslih jedinki u područjima ishrane i, u manjoj mjeri, slučajne smrtnosti vezane uz ribarstvo i uništavanje morskih staništa i gnjezdišta. Analize promjena subpopulacije na 32 globalno raspodijeljena mjesta pokazuju smanjenje od 48% do 67% u broju zrelih ženki koje se godišnje gnijezde tijekom posljednje 3 generacije”.

Sedmopruga usminjača

Na temelju preglednog rada Lazara i kolega (2008.) sedmopruga usminjača prilično se rijetko pojavljuje u ovom području, sa svega 30 zabilježenih jedinki u cijelom Jadranu od 1894. godine.